Konavle, krajnji jugoistočni dio Republike Hrvatske, jedno su od najljepših dijelova šire okolice Dubrovnika. Porijeklo imena Konavala različito se tumači. Najvjerojatnije potječe od latinske riječi canalis što označava vodovodni kanal, koji je iz rimskog vremena djelomično sačuvan do danas, a protezao se od Vodovađe na krajnjem istoku Konavala do Cavtata (Kovačić, 331-341). Tragove života na ovim prostorima pratimo od prapovijesnih dana. U brončano doba dolaze Protoiliri, a Iliri u željezno doba od 1000.g. prije n.e. čiji tragovi su do danas sačuvani u vidu kamenih humaka, tumula ili kako ovdje narod kaže kamenih gomila. Brojne su gomile na prostoru Donje Bande, a posebno su uočljive rubom piste dubrovačke zrakoplovne luke koja se uzdiže nad Konavoskim poljem. U porijeklu riječi Epidaur (današnji Cavtat) također prepoznajemo staroilirsku riječ, deuro = šuma i epi = iza, što dakle znači iza šume (Lučić, 288).

Konavle 167.g p.n.e. dolaze pod rimsku vlast, a Epidaur se u 1. st razvija u jaku luku i postaje grad-kolonija. Antička kultura donijela je na ovaj prostor i kulturu ladanja o čemu svjedoče brojni arheološki spomenici rimskih vila rustika koje su služile kao središte poljoprivrednih imanja. Konavoski pejzaž čuva i tragove rimskih centurijacija, podjele zemljišta građene u suhozidu, primjerice na potezu između sela Močići-Čilipi i Popovići (Zaninović, 89-100).

U 7. st. upadaju barbarska slavenska plemena donoseći nove vjerske utjecaje mnogoboštva, o čemu svjedoči veliki broj nadgrobnih spomenika u vidu stećaka.

U posjed Dubrovačke Republike Konavle dolaze relativno kasno, dio kupuje 1419. g. i u potpunosti 1426. g. čime se teritorij Republike konačno definira. Osim razvijenog stočarstva u svim dijelovima Konavala, plodno Konavosko polje postalo je glavna žitnica Republike, pa je uzgoj drugih kultura statutom bio strogo ograničen. Vlada je zabranila sadnju novih vinograda kako proizvodnjom ne bi konkurirali ostalim dijelovima Republike. Od žitarica sijala se pšenica, raž, ječam, proso i sirak. Krčila se šuma da se dobiju nove obradive površine. Primjenjivao se tropoljni sustav obrade zemljišta; sijala se ozima i jara pšenica, a treći dio ostajao je na ugaru. Uz žitarice uzgajalo se i povrće: bijeli i crveni luk, bob, sočivo, leća, tikve, kupus, te kasnije krumpir, kukuruz i grah. Od voćki u vrijeme Republike uzgajale su se: smokve, orah, murve-dudovi, šljive, kruške, jabuke, oskoruše,bajami, limuni, naranče, šipak-nar, marelice... (Lučić, 297).

Navedene kulture uzgajaju se i danas, a očuvani su i ladanjski sklopovi iz vremena Dubrovačke Republike.